Bračni i umetnički par Branislava i Filip Popović majstori freskoslikarstva
Dvadesetdevetogodišnjaci Branislava i Filip Popović par su koji od Škole za dizajn „Bogdan Šuput”, u kojoj su išli u isti razred, preko novosadske Akademije umetnosti, na kojoj su završili i master studije, pa i sada kroz život, korača zajedno.
Svako do njih ima svoj likovni izraz, ali je freskoslikarstvo, što je uz ikonopisanje Filipova preokupacija, oblast u kojoj znaju da udruže snage i deluju kao jedno.
Branislava s kraćim prekidom treću godinu zaredom predaje likovnu kulturu u OŠ „23. oktobar” u Karlovcima i kaže da su joj taj angažman na određeno u karlovačkoj osmoletki, kratkotrajan rad u Poljoprivrednoj školi u Futogu i OŠ „Žarko Zrenjanin” bili dovoljni da shvati da voli rad u prosveti.
– Milina mi je kada treba da uđem u učionicu i zbornicu, kao što su mi i Karlovci prirasli za srce – priča rođena Novosađanka Branislava Brana Popović. – Odlazila sam i ranije u Karlovce, gde imamo prijatelje, ali ne tako često. Sada sam zbog škole češće u njima, što mi predstavlja zadovoljstvo i pruža priliku da ih bolje upoznam.
Filip je najranije detinjstvo proveo u Srpskom Sionu. Živeo je u Karlovcima do 1999. godine, kada su roditelji kupili plac i preselili se u Kovilj. U tamošnjem manastiru Svetih arhangela Mihaila i Gavrila susreo se još kao dete s crkvenim pojanjem, kojem se posvetio isto tako studiozno kao i slikarstvu.
– Pohađao sam Školu crkvenog pojanja „Sveti Jovan Damaskin” pri Pravoslavnoj crkvenoj opštini novosadskoj i 2017. stekao diplomu učitelja crkvene muzike – kaže Filip. – Radim kao asistent jeromonaha Jeroteja u toj školi i vodim pevnicu u crkvi na Telepu. Pojanje i ikonopis su kompatibilne umetničke discipline, nastale u isto vreme, koje su i kod mene prepliću – uklapaju i nadopunjuju.
Filip kaže da je opčinjen našim srednjovekovnim slikarstvom. Prvi put se susreo sa živopisom 2015. godine, kada je bio član ekipe koja je u Valjevu oslikala unutrašnjost crkve u krugu tamošnje bolnice. To iskustvo ističe kao dragoceno, pre svega zbog saradnje s vrsnim poznavaocem crkvenog slikarstva arhimandritom Aleksejem, duhovnikom jednog ruskog manastira u Sidneju.
– Otac Aleksej je doneo nov pristup ikonopisanju, koje je zbog prekida tradicije usled istorijskih okolnosti kod nas oskudno – naglašava Filip. – Njegov odnos prema ikonopisu me je oduševio i tada sam se zaljubio u tu vrstu umetnosti. On me je uveo u svet crkvenog slikarstva uz primenu prirodnih minerala i pigmenata koji živopisu daju posebnu lepotu.
Nakon valjevske bolničke crkve, Filip je oslikao i paraklis pri Crkvi Svete nedelje u Batajnici. U tom poduhvatu mu je pomagala i supruga Branislava, koja napominje da su oboje mnogo naučili o pozlati od Filipovog oca jer se i on tri decenije bavi ikonopisanjem.
Još dok je išla u srednju školu, Branislava je maštala o tome da upiše juvelirsku akademiji u Londonu, ali je odustala i posvetila se, kako kaže, studijama čiste likovne umetnosti kod nas. Nakon što je završila Akademiju, potisnuta želja da se bavi izradom nakita ponovo se javila, i uz Filipovu podršku, na koju uvek računa, upustila se u to. Najpre je stidljivo, za svoju dušu izrađivala minđuše i lančiće od gline. Kada je, kako kaže, stekla sigurnost u tome što radi i došla do proizvoda iza kojeg je mogla samouvereno da stane, na Filipov nagovor ih je preko društvenih mreža izložila pogledima drugih.
– Kada su počele da mi stižu narudžbine, našla sam se u šoku – otvoreno će Branislava. – Čim sam napravila to što sam zamislila, razmišljala sam o imenu koji će taj nakit da nosi. Želela sam da to bude ime koje će asocirati na našu zemlju, tradiciju, pri čemu mi je stalno u mislima bio cvet. Upustila sam se u istraživanje simbolike vaskrsenja i došla do cveta ramonda, koji se kao amblem nosi u reverima u znak sećanja na vojnike iz Prvog svetskog rata. I tako je nakit koji pravim poneo ime „Ramonda”.
Ogrlice, minđuše i narukvice pod tim imenom mogu se kupiti i u „Unikatnom kutku” na Trgu mladenaca. Sada ih izrađuje od drveta. Kaže da koristi istu tehniku koju i Filip za izradu ikona. Oslikava ih akvarel-bojama ili jajčanom temperom i na kraju stavlja pozlatu. Svaki komad je unikatan, s tim što u izvesnoj meri, koja se ne kosi s njenim estetskim kriterijumima, dopušta da naručioci utiču na izgled nakita.
Zorica Milosavljević