Nadrealistički pogled na svet Nikole Vuča
Povodom četvrt veka od smrti Nikole Vuča (1902-1993), prilika je da se podsetimo na dela i aktivnosti kojima je ovaj nenametljivi umetnik doprineo razvoju srpskog nadrealističkog pokreta.
O fotografskom delu Nikole Vuča do pre dve i po decenije nije se mnogo znalo. Na izložbi “Nadrealizam i socijalna umetnost 1929-1950” održanoj 1969. u Muzeju savremene umetnosti u Beogradu bila je izložena samo jedna fotografija ovog autora.
Kada je istoričarka umetnosti Milanka Todić, radeći svoju doktorsku disertaciju posvećenu istoriji srpske fotografije pronašla četrdesetak originalnih negativa, Nikola Vučo ih je 1988. ljubazno poklonio fotografskoj zbirci Muzeja primenjene umetnosti u Beogradu. Ubrzo je usledilo interesovanje evropskih institucija kulture, pa su Vučovi radovi tih godina uključeni u nekoliko velikih postavki posvećenih fotografiji nadrealizma (Beč, Arl).
Nikola Vučo je rođen u Beogradu, u uglednoj trgovačkoj porodici. Početkom 1914. porodica najpre stiže u Solun, a potom brodom odlazi u Marsej. Nikola nastavlja školovanje u Kanu i Nici, a tokom boravka u Parizu upoznaje Marka Ristića. Po završetku rata porodica se vraća u Beograd, gde Vučo završava gimnaziju. Godine 1921. odlazi u Pariz na studije. Upisuje pravni fakultet, ali njegova interesovanja su mnogo šira, pa uporedo studira filozofiju, sociologiju i istoriju.
U to vreme ostvaruje poznanstvo sa pariskom nadrealističkom grupom, i dobro je upućen u aktivnosti jezgra pokreta okupljenog oko Andre Bretona. Po završetku studija ostaje neko vreme u Parizu, gde ozbiljnije počinje da se bavi fotografijom. Po povratku u Beograd otvara advokatsku kancelariju, i sarađuje sa Markom Ristićem na izdavanju almanaha “Nemoguće”.
O zanatima i esnafima u Srbiji 19. veka
Fotografsko delo Nikole Vuča do sada je bilo tek fragmentarno poznato, a njegovi radovi bili su predmet interesovanja istraživača naše ekonomske prošlosti. U svojim istraživanjima, Vučo se posebno zadržao na proučavanjima 1930-ih godina, kada su se ođeci velike ekonomske krize u svetu odrazili i u poljoprivredi Jugoslavije ali i širem bloku podunavskih zemalja. U vezi sa ovom problematikom nastala je i tema njegove doktorske disertacije, odbranjene na Sorboni i objavljene u Parizu 1932. Vučo je spremno prihvatao obaveze u istraživačkom radu, boraveći često u domaćim arhivima, posebno u Beogradu i Dubrovniku. Njegovo svestrano interesovanje za ekonomsko-istorijske teme omogućilo mu je da pored univerzitetske nastave, aktivno sarađuje u programima Istorijskog instituta SANU. Među najpoznatija i svakako najviše korišćena Vučova dela ubrajaju se dve knjige o zanatima i esnafima u Srbiji 19. veka.
Fotografsko delo Nikole Vuča nastalo je u Parizu i Beogradu između 1926. i 1930, i oslanjalo se na principe nadrealističkog pokreta. Prisustvo fotografije u tokovima umetničkih pokreta 20. veka zaslužuje posebnu pažnju, mada je ona u početku upotrebljavana kao vizuelni zapis drugih umetničkih struktura (tekst, likovna dela, akcije). Drugačije značenje fotografija poprima unutar avangardnih pokreta, kada krajem dvadesetih u nadrealističkim publikacijama dobija status autonomnog umetničkog dela.
Aktivnosti beogradskih nadrealista u sistemu fotografskog jezika bile su samo delimično poznate. O fotografskom radu Nikole Vuča i Vana Živadinovića Bora kao i foto-kolažima Dušana Matića, govorilo se
samo na osnovu materijala objavljenog u almanahu “Nemoguće”. Nikola Vučo, za razliku od svog brata Aleksandra, nije formalno pripadao jezgru nadrealista ali je u najznačajnijoj publikaciji beogradske grupe njegovo fotografsko delo imalo zapaženo mesto.
Kako je već u ranoj mladosti upoznao fotografiju, sasvim je očekivano bilo njegovo nastojanje da u svoje slike sredinom 1920-ih unese “nadrealistički pogled na svet”. Status fotografije je u srpskoj kulturnoj sredini posebno zanimljiv, naročito posle otkrića originalnih negativa Nikole Vuča. Do tada je izgledalo da je pored malobrojnih asamblaža, crteža i kolaža koji su činili jedini poznati inventar vizuelne nadrealističke umetnosti, ovaj pokret delovao kao fragmentarna pojava.
Posebno što je nadrealizam beogradske grupe pre svega istraživan kao deo istorije književnosti, jer se među trinaestoricom potpisnika nadrealističkog manifesta nalazi ime samo jednog slikara (Radojica Živanović Noje). Zbog toga fotografsko delo Nikole Vuča zaslužuje posebnu pažnju, jer proširuje postojeća saznanja o vizuelnim ostvarenjima nadrealističkog pokreta ne samo u Beogradu i Srbiji, nego i u široko prihvaćenom toku pokreta avangarde.
Siniša Kovačević