Sačuvane vesti Pretraga Navigacija
Podešavanja sajta
Odaberi pismo
Odaberi grad
  • Novi Sad
  • Bačka Palanka
  • Bačka Topola
  • Bečej
  • Beograd
  • Inđija
  • Kragujevac
  • Leskovac
  • Niš
  • Pančevo
  • Ruma
  • Sombor
  • Stara Pazova
  • Subotica
  • Vršac
  • Zrenjanin

Jelovnik koji i društvene mreže goji

06.05.2017. 21:03 21:06
Piše:
Izvor: Foto: M. Mitrović

Severnobanatsko selo Sanad, smešteno između Tise i regionalnog puta, najbliže je Čoki, ali nisu daleko Novi Kneževac, Kikinda, Zrenjanin, Novi Sad i druge varoši, posebno kada se u zavičaj dolazi na “Molitveni doručak” koji je s proleća već odavno na rodnom gruntu uobičajio dr Srba Petrov, kao svojevrsno druženje uz gurmanluke i tamburaše.

Domaćin zavičajnog druženja Petrov pre više od tri decenije odmetnuo se sa severa Banata u Novi Sad, gde ima stomatološku polikliniku, ne taji da mu je za zavičajni skup u Sanadu, kao mustra poslužio svetski čuveniji Molitveni doručak koji se priređuje u Vašingtonu.

Kad mogu Amerikanci, zašto ne bi mogli i Sanadci, pogotovo što prvi zapisi o Sanadu datiraju još iz 1247. godine i što su njegovi prvi žitelji ribarili na Tisi mnogo pre nego što je Kristifor Kolumbo otkrio Ameriku.

Sanadci na Molitveni doručak nisu zvali Donalda Trampa, ni Baraka Obamu, niti njihove prethodnike, a kažu, zašto bi ih zvali, kada ni oni njih nikada dosad nisu. A, i ko zna kako bi banatski fruštuk uticao na njihovo zdravlje? Trpeza u Sanadu nije ni nalik onoj s druge strane Velike bare u Beloj kući. Ne može se to ni porediti. Kada je jedan gost sanadskog skupa postavio jelovnik na društvne mreže, ne da su se usijale i gojile, nego su mu oni koji su bili na doručku u Beloj kući zasigurno pozavideli. 

Cirkulacija je popravljana rakijom “belkom” od medenih sanadskih šljiva, ali našlo se tu još dudare, kajsijevače i druge žestine. Posluženje je počelo pitama sa sirom, krompirom i zeljanicom, mokrinskim lisnatim sirom, a dvogodišnjoj šunki modrih nijansi iako je bila sa slaninom “sa dva prsta” belom kao sneg niko nije našao mane. Ko se zaželeo pri ruci je bilo hleba namaznog guščijom masti posutog alevom paprikom, bilo je i krompira u “čakširama”, mladog luka, rotkvica i ljutih papričica, a sve je “kao po loju” pristizalo iz kujne na čijem zidu je sa lanenog platna sitnim vezom ispisana narodna izreka “Prvo Speci pa onda reci!”

Vremena za predah nije bilo, jednostavno, sastavili se doručak i ručak, pošto je poznati sanadski kulinar Vladan Subotin počeo servirati specijalitete ispod sačeva, gde su se  s krompirom i drugim povrćem stopili banatski srndać i salašarsko jagnje. Svima je malo laknulo kada su posluženi salčići, kiflice sa pekmezom od kajsija i šljiva koje je ispekla Sneža Gavrić iz Bečeja. Grla su se najviše kvasila rizlingom i rozeom iz Bajilovog podruma iz Sremskih Karlovaca. Evociranje uspomena i veselje uz tamburašku bandu, koju je harmonikom povremeno podupirao šef orkestra RTV-a Mića Janković, proteglo se do užine - barene rolovane šunke, a i posle, kad se zanoćilo.

- Sanadci vole da se na trpezi nađe hrana domaće banatske kuhinje, ali prijaju im i specijaliteti karakteristični za druge krajeve, tako da su gurmanluci ispod sača popularni – veli Vladan Subotin.   

Neraskidivu vezu sa zavičajem dr Srba Petrov održava i zbog velike ljubavi prema konjima koje tu drži iz hobija i postiže uspehe. Za Sanad ga vežu i uspomene iz detinjstva i porodični koreni.

- Uspevam često da skoknem u Sanad jer sam poslovno vezan za obližnju Sentu gde takođe imam stomatološku polikliniku. Sanad nije selo kakvo je bilo, jer sada ima hiljadu stanovnika, upola manje nego što je imao nekada, kada sam otišao, najpre na studije u Beograd, a posle za profesionalnom karijerom u Novi Sad. Moj hobi su konji i to je glavni razlog što dolazim. Volim kasačke trke, držao sam jedno vreme pet konja, sada su u štali samo dva. Ždrebac Ben Hit je već proveren, osvajač trofeja na našim hipodromima, a od nedavno društvo mu pravi veoma perspektivna četvorogoda kobila Hani S, koja ima dobar pedigre i od nje puno očekujem.

Na “Molitvenom doručku” u Sanadu okuplja se uglavnom družina u istom ili manje izmenjenom sastavu, u odnosu na prvo okupljanje od pre 17 godina. Petorica učesnika su se preselila u večnu kuću, a ostali se dobro drže i redovno dolaze na druženja. Nekolicini koji su ovog puta izostali, pa zbog praznovanja 1.maja otišli na Zlatibor, u šali su poželeli da padne kiša, što se i desilo. Od Sanadaca iz dijaspore susrete ne propuštaju Radovan Lala Davidov, koji je pre skoro pola veka odselio u Petrovac na Mlavi, Stanko Cane Nadrljanski se kao bankar ukorenio u Zrenjaninu i drugi. Oni usput obiđu rodbinu u zavičaju i nostalgično upoređuju Sanad nekad i sada. Znaju to dobro Ratko Borovnica iz Kikinde i drugi prijatelji još iz mladalačkih dana, koje prihvataju kao svoje najrođenije.

- Nisu naše male sredine poput Sanda loše, ali zaslužuju da im se posveti mnogo više pažnje – smatra Stanko Cane Nadrljanski. - Tu se živi lakše, mirnije i bolje nego u varošima gde zemlje ima samo u saksijama. Ovde se opuštenije živi u svom dvorištu, ali evidentno je da smo propustili jedan period u kome se iz sela samo odlazilo. Selo su preskočile generacije koje nisu u njemu ostale, pa je u školi đaka sve manje, manje je ljudi i u crkvi, a i kafana nema kao nekad, dok su radile kod Dušane, kod Ace… pa je posle dobro radila “Sokobanja” dok nije zarasla u korov. Deca se sada drugačije zabavljaju, zadovolje se pametnim telefonima i internetom

Sanad nije ni blizu onog Sanada iz kojeg su otišli, utisak je onih iz dijaspore. Vele da je to verovatno i zato što su stariji, pa je tako i u selu više staračkih domaćinstava. Dođe se na kratko, obiđu najmiliji i dopune baterije za povratak u varoš.

- Uvek je lep osećaj doći u zavičaj i biti sa svojima. Otišao sam odmah posle studija, da igram fudbal, a posle kao agronom, kada sam kopačke okačio o klin, sve je dolazilo na svoje mesto i u struci. Otišao sam još daleke varljive 1968. godine, a pola veka kasnije čini se da je Sanad dosta oronuo jer ima puno napuštenih kuća i onih što se nude na prodaju, a nažalost nemaju kupca. Zlo je što nam sela tako propadaju, mladež se slabo zadržava, pa se moraju naći mere koje će mlade zaintrigirati da ostaju na selu. Sigurno je da Sanad i druga vojvođanska sela zaslužuju mnogo bolje. Država i durštvo malo više moraju misliti na poljoprivredu, pa bi mladi okrenuli list i ostali na svome. Sanad je oduvek bila živa i zdrava sredina, sve nas pomalo vezuje i privlači Tisa, pogotovo nezaobilazni letnji ugođaji uz reku koje treba doživeti – utisak je Radovana Lale Davidova.

 Milorad Mitrović

Autor:
Pošaljite komentar