Sačuvane vesti Pretraga Navigacija
Podešavanja sajta
Odaberi pismo
Odaberi grad
  • Novi Sad
  • Bačka Palanka
  • Bačka Topola
  • Bečej
  • Beograd
  • Inđija
  • Kragujevac
  • Leskovac
  • Niš
  • Pančevo
  • Ruma
  • Sombor
  • Stara Pazova
  • Subotica
  • Vršac
  • Zrenjanin

Fijaker stari opet ulicama luta

07.01.2017. 21:10 21:12
Piše:

Ko se od početka decembra bar jednom prošetao centrom Novog Sada nije mogao a da ne primeti fijakere sa po dva upregnuta konja koji veselo kroz Zmaj Jovinu ulicu kaskaju

i vozaju razdragane Novosađane i goste našeg grada ili strpljivo čekaju “uparkirani” kod crkve Imena Marijina,odnosno Katedrale. Reč je o konjima Nebojše Živanovića sa Klise i Milenka Radakovića iz Surčina, koji su, za potrebe “Novosadskog Vinterfesta”, uspeli da vrate duh starinskog Novog Sada u modernom ruhu.

–  Novi Sad je zaista grad koji treba da ima fijaker, kao svojevrsni ukras – objašnjava Nebojša Živanović. – Konji su ponovo u centru grada, nakon nekoliko decenija pauze, a na veliko oduševljenje sugrađana, naročito dece. Nema ko se nije obradovao fijakeru. Saglasan sa njim je i njegov kolega Milenko Radaković, inače vlasnik ergele “Bulić”, koja broji čak 150 lipicanera, od kojih je šest svako veče na raspolaganju Novosađanima i njihovim gostima. Kako on kaže, samom pojavom konja i fijakera dešava se nešto posebno.



–  Puno vremena je prošlo otkako su fijakeri vozili Novim Sadom, čini mi se oko 40 godina, ali ovaj grad zaista ima tu kulturu i tradicijiu, a ne bi ni dobio titule koje danas ima da ih nije zaslužio – kaže Milenko Radakovic.  – Trudimo se da stvorimo posebnu atmosferu i čak smo obukli kočijaše, gospodu Branislava, Sašu i Negoslava  u odela Deda Mraza, a imamo i pomoćnike.



Ljubav prema konjima od najranijeg detinjstva zajednička je našim sagovornicima, kao i „gen“ za konjarstvo. Tako je Milenko Radaković, sa svojim lipicanerima i oko 60 fijakera, svoj zanat, kao i ime, nasledio od dede. Danas on je prisutan čak i u domaćoj kinematografiji, u filmovima kao što su „Santa Maria della Salute“ i „Zona Zamfirova“, i uporno se drži svojih lipicanera, koji su, kako kaže, kraljevski konji. Čest učesnik različitih manifestacija, kao što je „Tamburica fest“,  je i Nebojša Živanović, a obojica su sa svojim grlima već odavno poznati na Novosadskom sajmu.

– Moji su oduvek držali konje. Deda, pradeda, svi su mi bili konjari. Otuda i ta ljubav prema tim životinjama i tom zanimanju. Danas imam četiri konja i vozimo se često i rado – ponosan je Nebojša.



Na zadovoljstvo obojice, ali i naših sugrađana i posetilaca Novog Sada, naši sagovornici postigli su dogovor sa Gradom, kao i organizatorima „Novosadskog Vinterfesta“, kompanijama „Ninamedia“ i „Kolor pres grup“, te su vratili starinski običaj u centar, na Trg slobode i Zmaj Jovinu. Veliku pomoć Milenku i njegovim kočijašima i konima pružio je i Novosadski sajam, koji je, kako kaže Milenko, konje smestio u njihove štale, kako ne bi morali svakog dana da dolaze iz Surčina. Vožnja košta 250 dinara, a obojica su saglasni da je za mališane vožnja „fraj“.



– Prvih par dana cena je bila 300 dinara, ali smo to brzo korigovali. Novosađani su prezadovoljni, 250 dinara koštaju dve kafe u kafiću, ali taj doživljaj vožnje u fijakeru, naročito za vreme praznika, je neprocenjih – uverava Milenko.Konji koji voze centrom su, kaže Nebojša, već navikli na buku i gužvu, pošto su učestvovali na raznim manifestacijama i sajmovima, te im nije strano da prolaze Zmaj Jovinom, a opasnosti po prolaznike nema.



Za manje od mesec dana te plemenite životinje iz centra našeg grada postale su dobro poznate, naročito zahvaljujući društvenim mrežama, a prepozunatljive su i fotografije njih sa crvenim navlakama na ušima. Kako Nebojša kaže, naušnice su deo opreme koji služi da ublaži buku i omogući tim plemenitim životinjama da se fokusiraju na glas kočijaša. Nebojša, pored toga, sa ponosom ističe i praporce koje njegovi konji nose na amovima, i tako prave prepoznatljiv zvuk koji, zajedno sa udarima kopita po betonu, budi praznični osećaj u slušaocima.



– Praporci su nekada bili deo paradne opreme, a odgore su išle perjanice, za najluksuzniji izgled. Uspeo sam da dođem do tih praporaca i mnogi ih prepoznaju. Baš mi je pre neki dan prišao jedan konjar  i rekao „Ne mogu da verujem! Gde si našao te praporce?“ – kaže Nebojša.

Naša dva sagovornika ostaće na svom radnom mestu sve do kraja zime i „Novosadskog Vinterfesta“, u šali dodajući da bi mogli i duže, sve do leta, te će naši sugrađani još neklo vreme moći da uživaju u zvuku konjskog kasa.



D. Ristić



Uz saonice je još lepše



Vožnja fijakerom zaista može pružiti poseban doživljaj, a Milenko Radaković uverava da bi bilo još lepše kada bi pao i sneg i zabeleo grad. Tada bi, kaže, dovukao neke od svojih šest saonica, pa bi Nopvosađani u centru svog grada dobili pravu zimsku bajku.

 

Piše:
Pošaljite komentar